Tekst: Tanja Prolić
U nastavku:
Mesto rođenja slavnog Karađorđa
Opština Rača nalazi se u centralnom delu naše zemlje i pripada Šumadijskom upravnom okrugu koji obuhvata i Grad Kragujevac, kao i opštine Aranđelovac, Topola, Batočina, Lapovo i Knić.
Ova šumadijska opština ima bogatu istoriju: kao posebna administrativna oblast – nahija, prvi put se pominje u drugom turskom popisu iz 15. veka (1489. -1491.), pod imenom Radca.
Rača je poznata i po tome što je u njoj osnovano najstarije zanatsko udruženje u Srbiji i to davne 1840. godine. Međutim, ono po čemu se ova opština u srcu Srbije ipak najviše ističe je podatak da je u njoj rođena jedna od najvažnijih ličnosti srpske istorije. U selu Viševac, kod Rače, 1762. godine, rođen je Đorđe Petrović Karađorđe, vođa Prvog srpskog ustanka i rodonačelnik dinastije Karađorđević. U njegovu čast, tokom prve polovine prošlog veka, podignuto je zdanje Karađorđev dom, poznato i kao Šumadijski dvorac.
Karađorđev dom sagrađen iz humanosti i rodoljublja
Ovo zdanje građeno je od 1929. do 1933. godine kao dom za nezbrinutu decu i siročad sa područja Dunavske banovine. Sredstva za njegovu izgradnju izvojena su iz fonda kraljice Marije Karađorđević i obezbeđena donacijama imućnih građana Rače.
Karađorđev dom je svoju prvobitnu namenu ostvarivao sve do 1941. godine. Nakon završetka Drugog svetskog rata 1945. godine građevina je imala prosvetnu funkciju: u njoj je prvo bila smeštena Gimnazija, potom Poljoprivredna škola, a zatim i Osnovna škola „Karađorđe“. Godine 1999. građevina opet poprima humanitarni karakter: postaje kolektivni centar za smeštaj privremeno raseljenih sa Kosova i Metohije. Od 25. novembra 1988. godine objekat je utvrđen za nepokretno kulturno dobro- spomenik kulture.
Arhitektura Karađorđevog doma
Građevina je rađena prema arhitektonskom rešenju Dušana Mičevića. Karakteristična je po eklektičnom stilu sa elementima neorenesanse i secesije, koji su uočljivi na balkonima, okvirima prozora a ugrađeni su i u ukrasne ramove glavnog portala zgrade od kovanog gvožđa.
Četvrtaste je osnove, ima četiri pravougaone kule čija visina iznosi 17 metara, i najveću, dva metra višu od ostalih, koja u vidu izbačenog rizalita čini glavnu fasadu. Da su uzor prilikom podizanja ove građevine bili srednjovekovni velelepni dvorci, dokaz su nazubljene zidine, kojima je krunisana celokupna građevina, zajedno sa kulama.
Građevina se sa svojom lepotom i razuđenošću svojevremeno isticala kao jedna od lepših i reprezentativnijih u Kraljevini Jugoslaviji. Ima dva glavna i jedan pomoćni ulaz i holove koji su vrlo prostrani. U prizemlju su bili raspoređeni kuhinja, trpezarija, sanitarni čvor, vešeraj i radionica za održavanje. Na spratovima su bile sobe za štićenike, učionice i kancelarije.
Kada je o fasadi reč, vidljive su izmene: ona je ranije bila okrečena u svetlo oker nijansu, a danas je zelene boje. Čitavu njenu površinu karakteriše strogo uređen harmoničan i simetričan linearni dijagram, bez preterane plastike i skupocenih materijala.
Desno od glavnih vrata 1998. godine postavljena je bronzana spomen-ploča u znak obeležavanja godišnjice proboja Solunskog fronta 1918. godine. Na ploči je mali štit sa krstom i ocilima i portret ratnika Solunca sa natpisom „Srpskim ratnicima palim za slobodu Otadžbine 1914-1918.“.
Ovo zdanje, osim što predstavlja važan deo arhitektonskog nasleđa iz perioda prve polovine 20. veka i doba Kraljevine Jugoslavije, ima i izuzetan istorijski značaj. Ono je takođe simbol ljudske humanosti, rodoljublja i poštovanja predaka koji su dali svoje živote tokom turobnih godina Velikog rata.