U nastavku:
1. Vrste objekata niskogradnje
Među objekte niskogradnje, odnosno inženjerske objekte, ubrajaju se objekti transportne infrastrukture, cevovodi, komunikacioni i električni vodovi, složeni industrijski objekti i drugo.
1.1. Objekti transportne infrastrukture
Objekti transportne infrastrukture obuhvataju autoputeve, puteve, ulice, prolaze, železničke pruge (međugradske i metro linije), aerodromske piste, mostove, nadvožnjake, tunele, podvožnjake, luke, plovne puteve (plovne kanale i reke), brane, hidrotehničke objekte, vijadukte, akvadukte i druge objekte za navodnjavanje i melioraciju.
1.2. Cevovodi, komunikacioni vodovi i dalekovodi
Kada se govori o cevovodima, razlikuju se dalekovodi, komunikacioni i električni vodovi, kao i lokalni cevovodi i vodovi. Dalekovodi, komunikacioni i drugi vodovi, zapravo su naftovodi, gasovodi i vodovodi, elektro i telekomunikacioni vodovi i prateća oprema i uređaji.
Lokalni cevovodi i kablovi, s druge strane, obuhvataju lokalne gasovode, vodovode, kanalizaciju, kišne kolektore, cevovode za otpadne vode i lokalne električne i telekomunikacione vodove.
1.3 Složeni industrijski objekti
U kategoriju složenih industrijskih objekata ubrajaju se objekti za vađenje rude ili vađenje drugih sirovina, energetski objekti, objekti hemijskih postrojenja te postrojenja teške industrije, koja nisu svrstana u druge kategorije.
1.4. Ostali objekti niskogradnje
Ostali objekti niskogradnje uključuju objekte za sport i rekreaciju, kakvi su sportski tereni, modularni ili privremeni i slični, na kopnu ili vodi. U ovu grupu spadaju i objekti druge vrste kakvi su vodoprivredni objekti, uključujući tu vodoprivrednu infrastrukturu, postrojenja, opremu i uređaje od javnog interesa i za posebnu namenu (HE, ribnjaci).
2. Projektovanje objekata niskogradnje
U procesu projektovanja ili planiranja niskogradnje mogu se pomenuti samo najčešći i osnovni objekti kakvi su putevi, mostovi i cevovodi različite vrste.
2.1. Putevi
Planiranje novih puteva počinje fotogrametrijom i automatskom obradom podataka. U tom je poslu najvažnije da put odgovara dinamici vožnje i da se poštuju radijusi zakrivljenosti. Prilikom projektovanja puteva vrše se i precizni proračuni mase zemlje koju je potrebno pomeriti, odnosno, iskopati. Pored iskopavanja, mora se isplanirati i transport tolike količine zemlje te njena ugradnja na drugom mestu ili odlaganje na gradilištu.
Proces izgradnje puta počinje raščišćavanjem zemljišta, odnosom trasiranjem linije prema projektovanoj širini i pravcu, a što zavisi od vrste saobraćajnice. Uklanjaju se stene i iskopava se zemlja u tzv. odsecima iskopa, pa istresa na niže kote ili rešava na neki drugi, već predviđen način. Tek nakon ravnanja donjeg sloja trase, počinje nanošenje materijala koji će činiti tampon, odnosno, noseći sloj puta. Noseći sloj čine pesak i šljunak različite granulacije i sastava. Gornji slojevi puta, u stvari, ono što se naziva kolovozom, uglavnom se radi od asfalta, takođe u više slojeva, koji obezbeđuje čvrstu i glatku povoznu površinu.
2.2. Mostovi
U ovoj prilici govorimo samo o betonskim mostovima, najrasprostranjenijoj verziji koja se koristi pri gradnji puteva i autoputeva, za premošćavanje velikih raspona.
Postoje tri načina izrade betonskih mostova: livene konstrukcije (fiksne i prenosive skele, gradnja postepenim potiskivanjem, slobodna konzolna konstrukcija), kombinovane konstrukcije (montažne grede i livena ploča, montažne kutije i liveni držači, druge kombinacije) i montažne konstrukcije (cela polja, grede, segmenti).
U projektovanju i izgradnji mostova koriste se različite vrste temelja, poput nosećih šipova i nosećih stubova različitih oblika. Završetkom montaže nosećih elemenata, počinje povezivanje elemenata (betoniranje međuprostora), postavljanje ivičnjaka, ograda, hidroizolacije i, na kraju, obrada kolovoznih površina.
2.3. Cevovodi - kanalizacija
Kanalizacija je jedan od osnovnih cevovoda svakog stambenog objekta, pa je još važnije spomenuti ispravno polaganje cevi te sprovođenje priključka i priključivanje na javnu infrastrukturu.
Priključak na javnu komunalnu liniju
Najvažnije pravilo pri ovakvom povezivanju je da se otpadne vode iz svih prostorija ispod nivoa terena moraju ispuštati iz objekta odvojeno od otpadnih voda iz prostorija koje se nalaze iznad nivoa terena. Priključivanje kućne kanalizacije na komunalni sistem obično se vrši cevima prečnika 20 cm (minimalni dozvoljeni prečnik je 15 cm) pod kosinom od najmanje 2% i pod uglom od 45° u smeru protoka otpadnih voda u kanalu. Svi odlivi iz objekta se izvode kroz reviziona okna, koja omogućavaju pravilno održavanje. Reviziona okna, odnosno, šahtovi, moraju biti zatvoreni poklopcima od livenog gvožđa.
Polaganje kanalizacionih cevi
Kanalizacione cevi postavljaju se na dobro pripremljenu i sabijenu podlogu kako ne bi mogle da utonu, kao i da bi se sprečile druge vrste oštećenja. Dubina polaganja cevi mora biti ispod granice smrzavanja, koja je približno 80 cm. Kanali za cevi moraju biti iskopani pod kosinom, od najmanje (2%), a dno im mora biti ravno i tvrdo. Ukoliko teren nije dovoljno stabilan i čvrst, mora se stabilizovati pravljenjem tampona od peska i šljunka različite granulacije. Mreža kanala treba da se konstruiše od kvalitetnih cevi, a njihovi spojevi moraju biti nepropusni i dobro zatvoreni.
Cena priključka na kanalizacionu mrežu
Cena priključka na javnu kanalizacionu mrežu, sa svim radovima na terenu, varira od opštine do opštine, a zavisi i od lokacije, složenost terena, udaljenosti objekta od glavne javne linije i sličnih preduslova. Cena se kreće od 500 do 1.000 evra. Koliko će tačno koštati ovaj priključak na vašoj parceli, raspitajte se opštini i komunalnom preduzeću, jer je su oni najpouzdaniji izvor informacija.