Tekst: Tanja Prolić
U nastavku:
Opština Trstenik prostire se na površini od 448 kvadratnih kilometara, u plodnoj dolini Zapadne Morave, na padinama Gledićkih planina i Goča.
Naziv ove opštine spada u grupu fitonima, imena nastalih po karakterističnoj vegetaciji u samom području. Kako je Trstenik nastao na obali Zapadne Morave koja je oduvek obilovala močvarnim terenima obraslim barskim i močvarnim biljem, a najviše trskom ili trstikom, grad je po istoj dobio naziv. Prema drugim mišljenjima, naziv grada dolazi od reči „trs“, što je stari naziv za čokot vinove loze koja se u ovom kraju uzgaja od davne prošlosti.
Prostor opštine Trstenik bio je naseljen još u doba praistorije. Arheološki lokaliteti Blagotin i Stragari svedoče da je još neolitski čovek prepoznao i koristio blagodeti ovog kraja za poljoprivrednu proizvodnju, dok lokalitet Stražba datira iz doba Rimljana koji su doneli i za večita vremena ostavili vinovu lozu stanovnicima ovog kraja. O srednjem veku svedoče brojne crkve i manastiri, među kojima su najpoznatiji Ljubostinja i Veluće. Trstenik se prvi put spominje u pisanim izvorima upravo u srednjem veku - u darovnoj povelji manastiru Ravanici, kojom knez Lazar 1381. godine svojoj zadužbini poklanja metohe Trstenik,Veluće i Ribnik.
U amanet je u savremenom dobu ostavljena Prva petoletka, industrijski gigant, nekada moćan, poznat i priznat širom sveta. Palanka sa velikim brojem zanatlija i kafedžija pedesetih godina prošlog veka postala je prestonica hidraulike i pneumatike.
Mi smo izdvojili pet znamenitosti koje ne biste trebali da propustite u Trsteniku:
Manastir Veluće - ktitorstvo obavijeno “velom” tajni
Ovaj srednjovekovni manastir se nalazi u istoimenom selu Veluće i pripada Eparhiji kruševačkoj Srpske pravoslavne crkve. Jedan je od retkih manastira čiji se ktitor ne zna, ali se sa pouzdanošću zna da je vreme izgradnje 1377. i 1378. godina, a vreme oslikavanja pre 1389.
Na osnovu ktitorske freske i natpisa u naosu se jedino može zaključiti da je manastir izgradila žena-despotica, a novija istraživanja i pronalazak brokata u manastirskoj porti dovode ktitorsku porodicu u vezu sa visokim italijanskim plemstvom. Po narodnom verovanju, manastir je zadužbina Mare, kćeri kneza Lazara i supruge Vuka Brankovića, koja ga je podigla u znak pokajanja. Knez Lazar je 1389. godine poklonio gazdinstvo sa Velućem manastiru Sveti Pantelejmon na Svetoj Gori, o čemu postoji zapis u povelji kneginje Milice iz 1395. godine.
Manastirska crkva je spomenik moravske arhitekture. Zbog sličnosti sa arhitekturom i dekorativnom skulpturom Lazarice u Kruševcu, smatra se da joj je ista bila uzor u gradnji ili da su pak građene istovremeno i to od istih majstora.
Ima osnovu sažetog trikonhosa sa kvadratnim narteksom, kupolom smeštenom na lukovima koji počivaju na pilastrima i apsidama, koje su sa unutrašnje strane polukružne, a sa spoljašnje petostrane. Izgrađena je od kamena peščara i opeke, sa naglašenim spojnicama maltera. Fasade su raščlanjene horizontalnim kordonskim vencima i vertikalnim stubićima, a arhitektonski otvori ukrašeni plastičnom dekoracijom u obliku prepleta dvočlane trake i zoomorfnim motivima. Evidentna srodnost ukrasa na manastirskoj crkvi sa onima na Lazarici i Ravanici, daleko veća nego kod ostalih crkava tog doba, svedoči o jasnoj težnji ktitorke da oponaša Lazareve zadužbine, kao i o tome da je bila na visokom društvenom položaju i raspolagala značajnim sredstvima koja su joj to omogućila.
Pre 1389. crkva manastira Veluće je oslikana freskama koje se stilski potpuno razlikuju od savremenog moravskog slikarstva. Likovi su slikani plošno, bez isticanja volumena, a figure svedene na dekorativne, naivno crtane zidne slike. U oltaru su evharističke kompozicije, u naosu prikazani ciklusi Velikih praznika, Stradanja Hristovih, dve scene iz Bogorodičinog života i pojedinačne figure svetitelja, a u priprati je naslikan Strašni sud. U vreme vladavine kneza Miloša obnovljene su i spolja oslikane gornje zone hrama.
Konzervacija arhitekture i slikarstva završena je 1973. godine a sanacija krova i arheološka istraživanja 2006. godine.
U ne toliko prostranom dvorištu smešteni su manastirski objekti na prilično skladan način sa obiljem zelenila i cveća. U neposrednoj blizini manastira, na teritoriji sela Veluće i Tobolac, nalaze se izvori mineralne vode koji su od davnina poznati po svojim lekovitim svojstvima, te se manastir Veluće često pominje kao “izvorska građevina“.
U prošlosti se zvao Srebrnica po obližnjoj reci, na kojoj se i dan-danas može sresti po neki ispirač srebra i zlata.
Manastir Ljubostinja - mesto ljubavi i negovanja lepe reči
Sam pogled na ovo delo moravske arhitekture, sakriveno između brda u dolini Ljubostinjske reke, nikog ne ostavlja ravnodušnim. Manastir Ljubostinja je zadužbina kneginje Milice a njegova izgradnja počinje pred sam Kosovski boj - građen je od 1388. do 1405. godine. Posvećen je Uspenju Presvete Bogorodice.
Prema predanju, kneginja Milica je sluteći nesreću želela da napravi manastir daleko od očiju sveta. Takođe, prema predanju, ime Ljubostinja nastalo je od reči “ljubve“i “stan“(mesto ljubavi). Na ovom mestu su se, navodno, prvi put sreli knez Lazar i kneginja Milica, koja je za uspomenu na ovaj događaj odlučila da na njemu podigne manastir Ljubostinju.
Kada je Lazar Hrebeljanović poginuo u Kosovskom boju, Milica je preuzela brigu o državi i narodu, štitila ih od Turaka, a onda se povukla u skromni monaški život. U manastiru joj se pridružila verna prijateljica, despotica Jelena Mrnjavčević, u monaštvu Jefimija (žena despota Uglješe Mrnjavčevića).
Kneginja Milica i despotica Jelena su negovale lepu reč. U tišini manastirskih zidina nastala je čuvena Pohvala knezu Lazaru, izvezena na svili za pokrov kneza Lazara. Monahinju Jefimiju, prvu pesnikinju na evropskom tlu, opevale su i pesme savremenika.
Obe monahinje su ovde umrle i sahranjene: Milica na levoj, a Jefimija na desnoj strani ulaza u crkvu. Prema legendi, Milica je dala sarkofag koji je prvobitno sebi namenila da se u njemu sahrani Jefimija. Na sarkofagu je uklesan cvet ljiljana, simbol koji se često pripisuje Bogorodici.
Graditelj Ljubostinje bio je Rade Borović, poznatiji kao Rade Neimar, jedan od retkih po imenu poznatih srpskih srednjovekovnih graditelja. On je svoje ime uklesao na portalu iz priprate u naos, što nije svakidašnje u srednjovekovnom graditeljstvu.
Trikonhalne je osnove razvijenog tipa sa kupolom i pripratom kvadratne osnove koja je nadvišena slepom kalotom. Zidan je pritesanim kamenom, dok su fasade premalterisane i islikane tako da podražavaju naizmenično smenjivanje kamena i opeke. Bogata izrezbarena ornamentika na fasadi karakteristična je za moravski stil. Horizontalni kordonski venac deli fasadu na dva dela: na nižem delu su monofore i bifore, dok je viši deo ukrašen kamenim rozetama. Fasada je bogata geometrijskim i floralnim ornamentima na ukrasnim arhivoltama, okvirima prozora i portala (izvor: spomenicikulture.mi.sanu.ac.rs). Ornamenti isklesani oko prozora i vrata sa čestim motivom ljiljana, kao simbolom devičanstva i čistote, doprinose utisku da se nalazite na mestu uzvišene lepote.
Kroz istoriju su razni osvajači uništavali freske tražeći tajne prolaze i skrivena blaga ispod njih. Prvobitno slikarstvo koje je naručila ktitorka manastira sačuvano je u tamburu kubeta i datira iz oko 1389. godine, dok je druga faza slikarstva iz oko 1415. godine, što se može zaključiti na osnovu izgleda ktitorskih i vladarskih portreta. Najupečatljivije su ktitorske freske kneza Lazara i kneginje Milice u prirodnoj veličini, kao i freske njihovih sinova, Stefana i Vuka. Zograf i jeromonah Makarije, koji je oslikao i manastir Zrze (Severna Makedonija), potpisao se na grčkom kao autor mlađeg sloja ljubostinjskog živopisa.
Današnji ikonostas je nastao u 19. veku, a prvobitni je uništen za vreme Turaka.
Konak kneza Miloša, građen u balkansko - orijentalnom stilu tridesetih godina 19. veka, jedan je od najlepših manastirskih konaka u Srbiji.
Na istočnoj strani manastirske porte podignuta je i lepa crkvica sa ikonostasom od pletenog pruća, radom monahinja. Posvećena je Svetom Georgiju, a podigla ga je Dara Toholj za pokoj duše rano preminulog sina.
Kuća porodice Katić - inspiracija za roman „Koreni“?!
Smatra se jednom od najlepših kuća moravske Srbije i jedna je od najstarijih očuvanih kuća u Trsteniku. Katića kuća je jedna od retkih, gotovo u neizmenjenom obliku sačuvanih starogradskih kuća, nastalih kao odraz potreba i shvatanja narastajućeg srpskog patrijarhalnog građanskog sloja u drugoj polovini 19. veka. U pitanju je kuća ugledne i imućne porodice Katić.
Petar Katić (1839 - 1915) - trgovac i narodni poslanik, po političkom opredeljenju liberal, kao vlasnik ogromnog kapitala i narodni poslanik u više mandata uživao je poverenje i od dinastije Obrenović (bio je član u Vladi Aleksandra Obrenovića). Odlikovan je ordenom Takovski krst 1894. godine.
Zgrada pripada tipu moravske kuće s primesama orijentalnog stila. Katić je trgovao robom iz Libana i Sirije, odakle je, pretpostavlja se, i donet plan kuće, koji je prilagođen podneblju. Njena lepota i osobenost su privlačili ne samo radoznale prolaznike već i brojne arhitekte koji su pisali naučne radove o njoj. „Sve gradske kuće iz tog perioda imaju asimetričnu fasadu. Kod ove je to izbegnuto. Njena fasada je simetrična, i po tome je jedinstvena na Balkanu”, kaže mr Vasilije Petrović, arhitekta.
Građena je od nepečene cigle, tako da pripada tipu kuća - dolmara. Skladnih proporcija, sa spratom i dva raskošna, simetrično položena i nešto isturena doksata, trebalo je da pokaže ugled i moć vlasnika. U prizemnim sobama bile su uglavnom poslovne prostorije Katićeve trgovine, dok su na spratu bile porodične i gostinske sobe.
Veruje se da je porodica Katić inspirisala Dobricu Ćosića, rodom iz Velike Drenove kod Trstenika, da izmašta nezaboravne sudbine likova u “Korenima”.
Crkva Svete Trojice - prva crkva u neomoravskom stilu
Ova sakralna građevina podignuta na prelasku iz 19. u 20. vek (građena od 1898.do 1900. godine), prva je crkva u Srbiji sagrađena u neomoravskom stilu. Crkva Svete Trojice važi za jednu od najakustičnijih u Evropi. Više od sto godina crkva je duhovni stožer grada, a naročito je to bila za vreme ratova kada je pružala utočište stanovništvu.
Nalazi se u samom centru grada i građena je na mestu starije i skromnije crkve, posle višegodišnje borbe Trsteničana da dobiju crkvu kakva im priliči. Posvećena je Silasku Svetoga Duha.
Vladika Nikolaj rekao je za nju: "Najlepša parohijska crkva u celoj eparhiji. Jasan dokaz pobožnosti malog grada Trstenika. Crkva im može biti i ponos i dika."
Arhitekta Dušan Živanović, jedan od utemeljivača nacionalnog stila srpskog graditeljstva s kraja 19. veka, projektant je ove građevine. On je bio inspirisan manastirima moravske škole, a postoji velika sličnost sa crkvom kralja Milutina na Hilandaru.
U pitanju je jednokupolna građevina sa trikonhosom u osnovi. Hram je zidan od belovodskog peščara, opeke i maltera. Fasada je ukrašena po ugledu na Lazaricu: slepim arkadama, rozetama, monoforama, prepletima, a naročito se ističe bogato ukrašen zapadni portal. Malo nakon izgradnje crkve dodat je i zvonik sa satom, koji dominira gradom i okolinom.
Ova sakralna građevina ima impozantan zvonik sagrađen 1903. godine koji se sa visinom od 33 metra smatra jednim od najviših u našoj zemlji. Veliki satni mehanizam je proizveden u Nemačkoj a postavljen 1932. godine staranjem Crkvenog odbora i predsednika opštine. Takav sat je u to vreme bio prvi u Srbiji i mogao se videti iz svih delova varoši, a njegovi otkucaji su se čuli i do obližnjih sela.
U crkvi se čuvaju delovi starog ikonostasa iz 1848. godine, dok je novi ikonostas naslikao akademski slikar iz Novog Sada Voja Trifunović, 1929-1930. godine. Posebno se izdvajaju ikone Blagovesti na carskim dverima, Bogorodica sa Hristom, Tajna večera, Sveta Trojica i druge.
Duhovni i prosvetiteljski rad crkve u proteklom veku je naročito značajan. Crkveni hor “Boško Jugović”, sa tradicijom dugom preko 100 godina, proslavio je ime Trstenika širom Starog kontinenta.
Spomenik kneginji Milici - oda čuvenoj državnici i monahinji
Kneginja Milica Hrebeljanović, rođena Nemanjić, jedna je od najvažnijih ličnosti srpske istorije. Bila je žena srpskog kneza Lazara i kćer kneza Vratka koji je u narodnoj tradiciji poznat kao stari Jug Bogdan.
Nakon Kosovske bitke i smrti supruga, nekoliko godina je upravljala državom s obzirom da je njihov sin, prestolonaslednik Stefan, bio maloletan. Nakon što je Stefan preuzeo državničke poslove, Milica se zajedno sa svojom rođakom Jelenom Mrnjavčević povlači u manastir Ljubostinju gde se zamonašuje.
Od januara 2016. godine spomenik kneginji Milici krasi park ispred zgrade opštine u centru Trstenika. Spomenik je izliven u bronzi po zamisli prof.dr Dragoljuba Dimitrijevića, a donatorska sredstva za njegovu izradu izdvojila je profesorka dr Radmila Milentijević. Sa postamentom je visok četiri metra. Inspiracija za lik kneginje Milice bila je ktitorska freska iz manastira Ljubostinja.
Navedenih pet znamenitosti samo su deo kulturno - istorijskog sadržaja koji opština Trstenik ima da ponudi. Ne propustite da posetite Crkvu Uspenja Svete Ane u Bučju koja je dizana „iz pepela“, zdanje nekadašnje osnovne škole „Sveti Sava“ iz 1873. godine u kome se danas nalazi zavidan knjižni fond, kao i druge značajne građevine.